Sloboda udruživanja, branitelji ljudskih prava, poticajno okruženje za razvoj civilnog društva i sudjelovanje u procesima donošenja odluka

Tijekom 2024. i 2025. godine u Republici Hrvatskoj nisu zabilježeni značajni pomaci u osiguravanju učinkovitog i smislenog prava na participaciju građana i organizacija civilnog društva (OCD) u procesima donošenja odluka. Iako normativni okvir formalno prepoznaje pravo javnosti na sudjelovanje u izradi zakona, strategija i drugih javnih politika, praksa pokazuje da se participacija i dalje provodi pretežito formalno, bez stvarne namjere integriranja zaprimljenih prijedloga u konačne odluke.^[1]

Javna savjetovanja najčešće se provode u završnoj fazi zakonodavnog procesa, kada su temeljna policy rješenja već definirana. Time se sudjelovanje zainteresirane javnosti svodi na “korektivni mehanizam”, umjesto da bude sastavni dio oblikovanja javne politike od samog početka. Ovakav pristup sustavno slabi kvalitetu javnih politika i produbljuje nepovjerenje građana i OCD-a u institucionalne procese.^[2]

Poseban problem predstavlja trajanje javnih savjetovanja. Prema dostupnim analizama sustava e-Savjetovanja, tek je manji dio savjetovanja proveden u zakonom propisanom roku od najmanje 30 dana, dok je većina provedena u skraćenim rokovima, često uz obrazloženje žurnosti donošenja propisa. Takva praksa onemogućava kvalitetnu analizu prijedloga, konzultacije unutar organizacija i izradu argumentiranih komentara.^[3]

Dodatne prepreke participaciji uvedene su izmjenama pravila sudjelovanja u sustavu e-Savjetovanja tijekom 2024. godine. Uvođenje zahtjeva za prijavu putem najviše razine sigurnosne autentifikacije za ovlaštene predstavnike udruga provedeno je bez prethodne najave ili javne rasprave. Iako je dio tehničkih prepreka kasnije uklonjen, ostao je problem ograničavanja sudjelovanja isključivo na formalne predstavnike organizacija, čime se zanemaruje stvarna organizacijska struktura i način rada OCD-a.^[4]

Unatoč visokoj razini uključenosti organizacija civilnog društva u radne skupine za izradu akcijskih planova provedbe Nacionalnog plana zaštite i promicanja ljudskih prava i suzbijanja diskriminacije za 2025. godinu, konačne verzije dokumenata objavljene u javnim savjetovanjima značajno su odstupale od prijedloga dogovorenih konsenzusom. Izostavljeni su detaljni opisi aktivnosti i kvantitativni pokazatelji provedbe, što je bitno smanjilo mogućnost praćenja i evaluacije provedbe politika.^[5]

Sudjelovanje javnosti u okolišnim postupcima i dalje je obilježeno ozbiljnim strukturnim nedostacima. Organizacije civilnog društva s relevantnom stručnom ekspertizom rijetko se uključuju u povjerenstva za procjenu utjecaja na okoliš, dok se javne rasprave često organiziraju u fazama kada su projekti već započeti ili čak završeni. Takva praksa suprotna je svrsi postupaka procjene utjecaja na okoliš i međunarodnim standardima sudjelovanja javnosti, uključujući Aarhušku konvenciju.^[6]

Posebno zabrinjava praksa provođenja postupaka procjene utjecaja na okoliš za projekte koji su već izgrađeni i operativni, poput vjetroelektrane Krš Pađene. U takvim slučajevima sudjelovanje javnosti gubi svaki smisao, jer se odluke donose retroaktivno, bez mogućnosti stvarnog utjecaja na zahvat u okolišu.^[7]

Prostor za djelovanje civilnog društva dodatno je sužen pogoršanjem političke klime i javnog diskursa. Negativna i delegitimizirajuća retorika prema OCD-ima, osobito onima koje djeluju u području ljudskih prava, demokratizacije i zaštite manjina, doprinosi stvaranju neprijateljskog okruženja za njihov rad. Istodobno, Hrvatska već gotovo deset godina nema važeću nacionalnu politiku razvoja civilnog društva, što dugoročno slabi kapacitete sektora i njegovu održivost.^[8]

Savjet za razvoj civilnog društva, kao ključno savjetodavno tijelo Vlade, tijekom 2024. i 2025. godine nije ispunjavao svoju ulogu u jačanju dijaloga između države i civilnog društva. Nedostatak strateškog plana rada, rijetko zasjedanje i zanemarivanje prijedloga OCD-a dodatno su narušili povjerenje u institucionalne mehanizme suradnje.^[9]

Dodatno, nakon parlamentarnih izbora 2024. godine, de facto je obustavljen rad Vladina Savjeta za ljudska prava. Ovo multisektorsko tijelo, koje je imalo važnu ulogu u praćenju provedbe međunarodnih preporuka i poticanju dijaloga s civilnim društvom, od formiranja nove Vlade nije sazvano niti jednom, čime je dodatno oslabljen sustav institucionalne participacije.^[10]

SLAPP tužbe i drugi oblici pritisaka i dalje predstavljaju ozbiljnu prijetnju braniteljima ljudskih prava, novinarima i aktivistima. Ove prakse posebno pogađaju organizacije koje djeluju u području zaštite okoliša i borbe protiv korupcije, te imaju snažan obeshrabrujući učinak na javno zagovaranje, slobodu izražavanja i sudjelovanje u javnim raspravama.^[11]

Financijska održivost civilnog društva ostaje jedno od ključnih otvorenih pitanja. Nacionalni i lokalni izvori financiranja nedostatni su i nepredvidivi, dok administrativni zahtjevi za korištenje EU sredstava često ne odgovaraju stvarnim kapacitetima organizacija. Posebno je ograničen pristup sredstvima za zagovaračke i istraživačke aktivnosti, koje su ključne za učinkovito sudjelovanje civilnog društva u oblikovanju javnih politika.^[12]

English translation available here.