Pravo na stanovanje

I u 2022. godini nastavlja se trend opterećenosti stanovništva troškovima stanovanja. Prema posljednjim podacima, preopterećenost troškovima stanovanja i dalje je veća među podstanarima nego među vlasnicima nekretnina. Stopa rizika od siromaštva također je veća za stanare nego za vlasnike stana, pri čemu je trećina podstanara u riziku od siromaštva, što predstavlja porast u odnosu na 2020. godinu.

Hrvatska još uvijek nema sveobuhvatnu stambenu politiku temeljenu na potrebama. Pravo na stan prepoznaje se uglavnom kada je povezano s vlasništvom. Broj javnih stambenih jedinica kojima upravljaju gradovi ili država kontinuirano se smanjuje, a mjere stambene politike gotovo su isključivo usmjerene na pomoć pri kupnji stana uz kreditno zaduživanje.

Glavna mjera stambene politike ostaje jednokratno subvencioniranje stambenih kredita, iako takva mjera utječe na porast cijena nekretnina, primjenjiva je samo na kreditno sposobne građane i dodatno potiče dugoročno zaduživanje. Način rješavanja stambenog pitanja neodrživ je, osobito za mlade, jer cijene dugoročnog najma rastu godišnjom stopom od 11%, uz smanjenje pristupačnosti najma. Nepriuštivost stanovanja razlog je što gotovo 65% mladih od 25 do 34 godine još uvijek živi s roditeljima.

Posebno su zapostavljene skupine podstanari, mladi koji žive u roditeljskom domu, vlasnici s kreditom i oni koji žive u imovini supružnika ili njihovih roditelja, pretežito žene. Središnji državni ured za demografiju i mlade u akademskoj godini 2022./2023. subvencionira troškove stanovanja redovitih studenata kod privatnih stanodavaca koji se, uslijed nedostatka smještajnih kapaciteta u studentskim domovima, nalaze na listi čekanja. Međutim, ova jednokratna mjera ne rješava dugoročne probleme zbog niskog iznosa subvencije i nedostatnih kapaciteta studentskih domova.

Nema napretka u uređivanju sustava najma i regulacije podstanarskih statusa. Zakon o najmu stanova nedovoljno definira prava najmoprimaca i najmodavaca, što stvara nesigurnost na tržištu najma. Regulacija podstanarskog statusa je slabo zakonski realizirana i institucionalno zanemarena, a nedostaje procjena stambenih potreba, praćenje broja stanova na tržištu najma i kretanja cijena najma u odnosu na prosječne dohotke kućanstava.

Nedostaju politike ulaganja u poboljšanje uvjeta stanovanja. Građani imaju problema s dostupnošću i priuštivošću adekvatnog grijanja (gotovo 6% kućanstava), a više od 34% stanovnika živi u prenapučenim stanovima. Ovi problemi dodatno zabrinjavaju zbog spore obnove potresom pogođenih područja.

Sanacija objekata pogođenih potresima izuzetno je spora i neučinkovita. Nakon više od dvije godine od potresa, na području zagrebačkog potresa nalazi se 68 mobilnih stambenih jedinica, dok na području petrinjskog potresa 2351 kontejner u kojima živi 6258 građana u neadekvatnim uvjetima. Građani pogođeni potresom suočavaju se s nizom prepreka u ostvarivanju prava na adekvatan životni standard, što dodatno povećava nepovjerenje u institucije.

Iako je prošlo više od sedam godina od presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Statileo protiv Hrvatske, mjere za izvršenje presuda i dalje su pod nadzorom Odbora ministara Vijeća Europe. Hrvatska nije donijela izmjene Zakona o najmu stanova koje bi riješile prava vlasnika i zaštićenih najmoprimaca, iako je u komunikaciji s Odborom ministara najavila zakonodavni postupak u drugom tromjesečju 2022. godine. Dugogodišnji problemi u ostvarivanju prava vlasnika i zaštićenih najmoprimaca tako ostaju neriješeni.